Hrvati snimili komediju o navijačima i teroristima čija je baza u Bosanskoj Krajini

0
17


Komedija “Divljaci” Darija Lonjka osvanula je u hrvatskim kinima, ismijavajući zaluđenost najvažnijom sporednom stvari na svijetu i rastuću fobiju od islamskog terorizma.

Bosanska Krajina je posljednjih godina mjesto gdje migranti započinju “Game”, surovu igru u kojoj se pokušvaju domoći EU. Njihovi kampovi su sanitarni užasi, a s tog dijela BiH ne bježe samo tamnoputi Pakistanci, Sirijci i Afganistanci već i bosanskohercegovački narodi. Znajući mentalitet Krajišnika, zamisliti da tamo postoji neki kamp s islamskim teroristima, hajd’ može, ali u najluđim snovima ili u filmu koji bi zauzvrat morao biti baš duhovit.

Hrvatska kinematografija je desetljećima fokusirana na socijalne drame i uvijek ista rediteljska imena koja (uz par izuzetaka) snimaju “mlake” priče, pa se u posljednjih tridesetak godina kino pomama za nekim domaćim naslovom dogodila samo u slučaju Brešanovog filma”Kako je počeo rat na mom otoku”, hita za koji je 340 hiljada gledatelja platilo kino ulaznicu.

Branko Jankovič i Alen Liverić u filmu
Branko Jankovič i Alen Liverić u filmu “Divljaci”

“Divljaci” mladog Karlovčanina Darija Lonjka predstavljaju pravo osvježenje na polju zahtjevnog žanra komedije, koja je uvijek delikatan zalogaj za filmske autore, jer je publiku u kino naslonjačima najlakše rasplakati, a najteže nasmijati. Režiser i scenaristi Velimir Grgič i Ivo Balenović pokazuju da su istinski poznavaoci historije filma, parafrazirajaći brojne scene iz američkih horora i akcionih filmova na kojima su odrastale generacije (motivi s benzinske pumpe iz “Teksaškog masakra motornom pilom” ili potjera u mračnom tunelu u kojem samo ubica s maskom koja radi po principu infracrvenih valova može vidjeti u mraku poput psihopate u filmu “Kad jaganjci utihnu”).

Težak je put do finala

Film se fokusira na euforiju oko hrvatskog uspjeha na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji 2018. godine. Trojica vatrenih navijača po svaku cijenu žele na utakmicu finala. Zolja (Alen Liverić), Jasmin (Branko Janković) i Mali (Borko Perić) odluče se na pljačku benzinske pumpe kako bi nabavili novac za put u Rusiju. Traljava pljačka (u japankama) odmah postaje borba za preživljavanje. Bježeći od policije kroz šumu, ulaze u Bosansku Krajinu, i to pravo u kamp terorista.

Teroristički kamp vodi hladnokrvni i vjerom obuzeti fanatik Enver (Dejan Aćimović), dok brojni sljedbenici “ideologije” svako na svoj sudjeluju u pripremi čina koji trebalo da bude “bolji od onog koji su braća napravila sa dva aviona”. Njihov konačni cilj je eksplozivom omotati dva buduća šehida i aktivirati ubojitu bombu među sto hiljada navijača koji dočekuju reprezentaciju na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu i izazvati najmanje hiljadu žrtava.

Film je od prve do zadnje minute napet i njegove scene uglavnom protiču u akcionim vratolomijama. Autor nas vodi na emocionalnu ljuljačku, gdje se povremeno zanjišemo do bezizlazne situacije glavnih (anti)junaka, a onda se ponovo vratimo usred komičnih situacija. Žanrovski pomalo upitno, ali baš sve u “Divljacima” funkcionira, pa i bosanski govor i komika koja se gradi na svim onim stereotipnim islamofobičnim predrasudama.

U konačnici, najveća vrijednost ove priče jeste što ona progovara o običnim ljudima s obje strane državne granice, koji su ujedinjeni u pokušajima da prožive nešto života. Oni su samo opijeni navijači na utakmicama tuđih života. Odlučujuća potjera simbolično se događa u tunelu podzemnog aerodroma Željava, nekadašnje baze JNA na granici Hrvatske i BiH kod Bihaća.

Slavko Sobin u filmu
Slavko Sobin u filmu “Divljaci”

Impresivne glumačke interpretacije kreirali su Dejan Aćimović kao vođa terorističkog kampa te, naravno, Branko Janković, srbijanski glumac koji je Akademiju dramskih umjetnosti završio u Banjoj Luci. Slavko Sobin igra Abu Taraba na arapskim jeziku, a među bosanskohercegovačkim dijelom glumačke podjele su Nerman Mahmutović, Jasmin Telalović, Damir Kustura, Slaven Knezović, Maja Jurić (koju smo nedavno vidjeli u filmu “Te mračne noći” Francoisa Lunela) i naravno, Emir Hadžihafizbegović, koji se u filmu pojavi u samo jednoj, ali ključnoj sceni na kraju filma.

Ako bismo parafrazirali izreku uvriježenu u našoj popularnoj kulturi, a čiji je autor Moša Pijade, rekli bismo: Je..š film koji Bosne nema!



IČlanak preuzet OVDJE